الرقيب
كلمة (الرقيب) في اللغة صفة مشبهة على وزن (فعيل) بمعنى (فاعل) أي:...
Osobina koja čovjeka podstiče na velikodušno činjenja dobra, u većoj ili manjoj mjeri, bez bilo kakve naknade.
Plemenitost je vrlina velikih ljudi koji imaju visoke ambicije. To je osobina koja podstiče čovjeka da čini dobro bez bilo kakve nadoknade. Nekada vrlina plemenitosti biva urođena, usađena od rođenja u čovjeka, a nekada bude stečena; što znači da čovjek se njome može okititi. Plemenitost nije samo ograničena na davanje imetka, nego se mora razumjeti kao širi pojam. Ona obuhvata plemenitost u imetku, u položaju, u vremenu, u samome sebi (svome životu) i sl. Ako se radi o imetku, onda je to velikodušnost (el-džud); ako se radi o sustezanju od nanošenja zla nekome (ko nam je učinio nepravdu) i pored mogućnosti da se to učini, onda je to praštanje; ako se radi o životu, onda je hrabrost. Plemenitost se dijeli na dvije vrste: 1. plemenitost Tvorca, i to je savršena plemenitost koja priliči Njegovoj veličini i uzvišenosti. To je jedno od Allahovih svojstava potvrđenih Kur'anom i sunnetom. Također, ovom osobinom Allah Uzvišeni opisao je Kur'an, zbog plemenitosti onoga ko je te riječi izgovorio i zbog toga što je to knjiga prepuna dobra i blagoslova, zbog čijeg se čitanja dobivaju sevapi, stječe znanje i usvaja lijepo ponašanje. 2. plemenitost stvorenja, a to je plemenitost koja priliči slabosti stvorenja i njegovoj ovisnosti i nemoći.
"El-kerem" ili "eš-šeref": plemenitost, čast. Kaže se: kerume-r-redžulu, keremen, kerameten: Taj i taj čovjek je plemenit. Osnova riječi "el-kerem" je "el-džud" (dobrota) i mnoštvo dobra. Suprotno tome je škrtost i prijezir.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".