U ovom članku autor nam izlaže slučaj kada je Nedžašija, vladar Abesinije i poznavalac kršćanstva, prepoznao najavljenog poslanika kroz odgovore na njegova pitanja postavljena Dža’feru ibn Ebu Talibu.
التفاصيل
Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje Poslanika Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje Poslanika Zatim je Nedžašija (obraćajući se muslimanima i mušricima koji su došli kod vladara da silom vrati muslimane nazad u Mekku) rekao: „Tako mi Allaha, ovo što sam čuo, a i ono što je objavljeno Musau, alejhi selam, je sa istog izvora. Idite, ja vam ih nikada neću predati.”[1] Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje PoslanikaDr. Ahmed b. Osman el-Mezjed Prijevod: Senad Muhić﴿نموذج لتعرف ملك الحبشة على محمد رسول الله﴾د. أحمد بن عثمان المزيدترجمة:سناد موهيتش Vladar Abesinije kao primjer za upoznavanje Poslanikaﷻ hadisu koji govori o iseljenju ashaba Allahovog Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, u Abesiniju nakon što su bili izloženi raznim iskušenjima i poteškoćama, spominje se ono što obuhvata misija Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao što je lijepo ponašanje, briga o ljudskim pravima i dobročinstvo prema drugima. Ovo je sve ukratko spomenuo ashab Dža'fer b. Ebi Talib kada ga je vladar Abesinije (Nedžašija) u to vrijeme upitao o njegovoj vjeri i o onome u što on poziva. Rekao je: „Kakva je to vjera zbog koje ste napustili vaš narod, a niste prihvatili moju, a ni vjeru drugih naroda?“Dža'fer b. Ebi Talib, koji je s njim razgovarao, reče: „O vladaru, mi smo bili narod koji je bio u neznanju, obožavali smo kipove, jeli smo strvinu, činili smo razvrat, kidali smo rodbinske veze, činili zlo komšijama, jaki su uzimali od slabih i tako smo radili dok nam Allah nije poslao Poslanika od nas, čije porijeklo znamo, i bili smo uvjereni u njegovu iskrenost, povjerljivost i čistoću. On nas je pozvao da obožavamo samo jednog Boga i da ostavimo ono što smo mi i naši očevi obožavali kao što je kamenje i kumiri. On nam je naredio da istinu govorimo, da obaveze ispunjavamo, da rodbinske veze održavamo, da komšijama dobročinstvo činimo, da se ustegnemo od zabranjenih stvari i prolijevanja krvi, zabranio nam je razvrat, lažno svjedočenje, jedenje imetka siročadi, potvaranje čestitih žena, a naredio nam je da obožavamo samo Allaha i da Mu ne pripisujemo sudruga, i naredio nam je namaz, zekat i post.“Tako mu je naveo neke od stvari vezanih za islam, a zatim je rekao: „Pa smo mu povjerovali i slijedili ono u što je pozivao. Obožavali smo samo jednog Boga i nismo mu pripisivali sudruga, smatrali smo zabranjenim ono što nam je zabranio, a dozvoljenim ono što nam je dozvolio, pa nam je naš narod postao neprijatelj i tlačio nas je, odvraćao nas je od naše vjere kako bi smo se vratili obožavanju kipova, a ostavili obožavanje Allaha, nagovarao nas je da smatramo dozvoljenim one ružne stvari koje smo i prije smatrali dozvoljenim. Pa kada su nas nadvladali, tlačili i otežavali nam, te se postavili između nas i naše vjere krenuli smo u tvoju zemlju, tebe smo izabrali pored svih ostalih, željeli smo da budemo u tvojoj blizini i nadali smo se da nam kod tebe, o vladaru, neće biti nepravda učinjena.“Vladar mu je tada kazao: „Da li kod sebe posjeduješ nešto od onoga sa čime je došao Poslanik?“, a Dža'fer mu je odgovorio da posjeduje, nakon čega mu je Nedžašija kazao: „Pročitaj mi to.“Dža'fer mu je tada proučio početak sure Merjem, a Nedžašija je plakao sve dok mu brada nije postala vlažna od suza. Plakali su i njegovi biskupi kada su čuli učenje sve dok im knjige nisu postale vlažne. Zatim je Nedžašija (obraćajući se muslimanima i mušricima koji su došli kod vladara da silom vrati muslimane nazad u Mekku) rekao: „Tako mi Allaha, ovo što sam čuo, a i ono što je objavljeno Musau, alejhi selam, je sa istog izvora. Idite, ja vam ih nikada neću predati.”[1][1] Predaju bilježi Ahmed u Musnedu, br. 1649.
