الحكيم
اسمُ (الحكيم) اسمٌ جليل من أسماء الله الحسنى، وكلمةُ (الحكيم) في...
Ebu Musa el-Eš’ari, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Primjer vjernika koji uči Kur’an je kao primjer utrudže, citrusa – miris joj je lijep, a i okus prijatan, a primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule – ona nema mirisa, ali njen je okus lijep i sladak. Primjer munafika koji uči Kur’an je kao primjer bosiljka, čiji je miris lijep, a okus mu je gorak, a primjer munafika koji ne uči Kur’an je kao primjer divlje tikvice, koja nema nikakvog mirisa, a njen je okus gorak.”
Riječima: “Primjer vjernika koji uči Kur’an”, ukazuje se na čudesna svojstva koja učenje Kur’ana daje vjerniku, tako da se njegovo srce ispunjava dobrotom i čvrstim vjerovanjem – imanom, obuzima ga smiraj, a i drugi ljudi osjete smiraj dok slušaju njegov glas i za slušanje učenja Kur’ana dobivaju nagradu. Sve navedeno ukazuje na to da vjernik koji uči Kur’an predstavlja dobro, kako sebi tako i drugima. U hadisu je upotrijebljen izraz “koji uči” da bi se ukazalo na njegovo konstantno i ustrajno učenje, tako da mu je to postalo navika. Riječima: “je kao primjer utrudže, citrusa – miris joj je lijep, a i okus prijatan”, ukazuje se na to da ljudi uživaju kako u okusu ovog voća tako i u mirisu. Ovo voće izuzetno je cijenjeno u različitim zemljama zbog svog prijatnog okusa, lijepog izgleda i osvježavajućeg mirisa. Riječi: “a primjer vjernika koji ne uči Kur’an je kao primjer datule – ona nema mirisa, ali njen je okus lijep i sladak”, ukazuju na to da je vjerovanje ovakvog čovjeka poput slatkog okusa koji ima datula, i kao što je slatki okus datule skriven (ne može se osjetiti dok se datula ne proba), tako i vjerovanje ovog čovjeka nije vidljivo jer ga u ovom slučaju ne iskazuje učenjem Kur’ana. Isto kao što datula nema mirisa u kojem bi ljudi mogli uživati, tako ni vjernik koji ne uči Kur’an ne daje drugim ljudima ono u čemu bi mogli uživati i osjećati smiraj, odnosno u ovom slučaju uskraćeni su za slušanje učenja Kur’ana, što ukazuje na činjenicu da je vjernik koji uči Kur’an vredniji od vjernika koji ga ne uči. S obzirom na to da se u hadisu kaže da ne uči Kur’an, to znači da se nije ni potrudio da ga nauči učiti. Riječima: “Primjer licemjera koji uči Kur’an”, ukazuje se na čovjeka čija je nutrina prazna i u kojoj se ne nalazi iman, bez obzira na to što uči Kur’an i tako djeluje smirujuće na ljude oko sebe. Licemjer, onaj koji se predstavlja kao vjernik, a u stvarnosti to nije, pa čak iako učio Kur’an i tako djelovao smirujuće na ljude, pokvaren je i u njemu nema nikakvog dobra, njegovo srce je srce nevjernika. Da nas Uzvišeni sačuva od toga! Postoje licemjeri koji uče Kur’an jako lijepo, melodično i pravilno, ali su opet licemjeri. Da nas Uzvišeni zakloni od toga! U riječima: “je kao primjer bosiljka, čiji je miris lijep, a okus mu je gorak”, učenje licemjera poredi se sa mirisom bosiljka: kao što bosiljak širi svoj miris, tako i licemjer djeluje na ljude svojim učenjem, ali isto kao što je gorak okus bosiljka, tako je i njegovo srce ispunjeno gorkošću nevjerstva, jer iza njegovog učenja krije se neispravna namjera. Riječima: “I primjer licemjera koji ne uči Kur’an”, ukazuje se na to da u srcu ovog čovjeka ne postoji iman i da takav samo može nanijeti štetu zajednici. Riječima: “je kao primjer divlje tikvice, koja nema nikakvog mirisa, a njen je okus gorak”, ukazuje se na to da je ovakav čovjek, kao i divlja tikvica, bez “mirisa” jer ne uči Kur’an i tako ne omogućava drugima da se okoriste, a kako okus tikvice nije sladak, nego gorak, tako je isto i sa nutrinom ovog čovjeka, koja je ispunjena nevjerstvom. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kroz primjer vjernika i licemjera objašnjava odnos prema Kur’anu, i ovaj hadis svaki vjernik treba imati u vidu i nastojati da bude u onoj grupi koja uči Kur’an, na najljepši način, tako da bude kao primjer utrudže, koji ima i prekrasan miris i sladak okus. A Allah pomaže!
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".