القيوم
كلمةُ (القَيُّوم) في اللغة صيغةُ مبالغة من القِيام، على وزنِ...
Prenosi se da je El-Hakem kazao: "U Kufi je zavladao čovjek (čije je ime spomenuo) u vrijeme Ibnul-Eš'asa, pa je naredio Ebu Ubejdi b. Abdullahu da ljudima predvodi namaz. On je klanjao, pa kada bi se podigao sa ruku'a, stajao bi onoliko koliko za koliko bi mogao izgovoriti: 'Allahumme Rabbena lekel-hamdu, mil'us-semavati ve mil'ul-erdi ve mil'u ma ši'te min šej'in ba'd, ehles-sena'i vel-medžd, la mani'a li ma ea'tajte ve la mu'tije li ma mene'ate ve la jenfe'u zel-džeddi minkel-džedd/Allahu, Gospodaru naš, Tebi pripada hvala koja ispunjava nebesa i Zemlju, i, preko toga, prostor koji Ti želiš. Ti zaslužuješ hvalu i slavu. Allahu, niko ne može spriječiti ono što Ti daješ, niti dati ono što Ti sprečavaš; niti će bogatašu kod Tebe koristiti njegovo bogatstvo!'" El-Hakem veli: "To sam spomenuo Abdurrahmanu b. Ebi Lejli, a on je rekao: 'Čuo sam Bera b. Aziba da kaže: 'Namaz Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, (je bio ravnomeran): njegovo pregibanje na ruku', podizanje sa ruku'a, sedžda i sjedenje između dvije sedžde, vremenski su trajali skoro jednako.'" Šu'be kaže: 'To sam spomenuo Amru b. Murri, pa je on kazao: 'Vidio sam Ibn Ebi Lejlu, a njegov namaz nije bio takav.'"
Značenje hadisa: "U Kufi je zavladao čovjek (čije je ime spomenuo), u vrijeme Ibnul-Eš'asa, pa je naredio Ebu Ubejdi b. Abdullahu da ljudima predvodi namaz..." Taj čovjek se zvao Metar b. Nadžije, kao što se navodi u drugoj predaji, a Ebu Ubejde je Abdullah b. Mes'ud, radijallahu 'anhu. On je klanjao, pa kada bi se podigao sa ruku'a, stajao bi onoliko koliko za koliko bi mogao izgovoriti: "Allahumme Rabbena lekel-hamd", i ovo je jedna od namaskih obaveza koju treba ispuniti, dok je dodatak u kojem stoji: "mil'us-semavati...", pohvalno izgovoriti, jer Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, kaže: "Kada imam kaže: 'Semi'allahu limen hamideh', vi recite: 'Rabbena lekel-hamd.'" Značenje riječi: "Allahumme Rabena lekel-hamd", te riječi su i dova i priznanje, a znače: Gospodaru, uslišaj nam dovu i Tebi hvala na uputi. "Mil'us-semavati ve mil'ul-erdi: Ovdje se misli na veličanje i na brojnost, tj. Ti si Gospodaru naš zaslužan da ti se zahvaljuje zahvalom, koja da se pretvori u tijelo, ispunila bi sve to. Ve mil'u ma ši'te min šej'in ba'd: I onoliko koliko mi ne znamo od Tvog prostranog carstva. Ehles-senai vel-medžd: Ti si, Gospodaru naš, zaslužan da ti se zahvaljuje i da se veličaš, slaviš i uzdižeš. Onaj ko zaslužuje aposlutnu pohvalu i veličanje je Allah Uzvišeni. La mani'a lima e'atajte: Niko ne može da spriječi ono što Ti daješ. Ve la mu'ti lima mene'ate: Niko ne može dati ono što Ti uskratiš, shodno Tvojoj mudrosti i pravdi. Ve la jenfe'u zel-džeddi minkel-džedd: bogatašu neće kod Tebe koristiti njegovo bogatstvo i ono ga neće spasiti kazne, niti će mu donijeti nagradu. El-Hakem veli: 'To sam spomenuo Abdurrahmanu b. ebi Lejli, a on je rekao: 'Čuo sam Bera b. Aziba da kaže: 'Namaz Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, pregibanje na ruku', podizanje sa ruku'a, sedžda i između dvije sedžde, vremenski su otprilike trajali jednako.' Tj. Sastavni dijelovi Poslanikovg namaza bili su otprilike jednaki, iako je među njima bila mala razlika. Kada bi oduljio stajanje, oduljio bi otprilike toliko i ruku', a tako je postupao i kod drugih ruknova. Ukoliko bi skratio stajanje, skratio bi i ruku', a tako je radio i sa drugim ruknovima namaza. Ovaj hadis se odnosi na određene situacije, jer bi Poslanik, sallallahu 'alejhi ve sellem, nekada oduljivao svoj namaz, tako da se ovaj hadis primjenjuje u određenim stanjima i vremenima. Dakle, Poslanikov namaz, odnosno njegovi sastavni dijelivi bili bi približno jednaki, tj. njegov ruku', podizanje sa ruku'a, sedžde, sjedenje između sedždi bili bi otprlike jednakog trajanja, a nekada bi, u određenim situacijama, oduljivao sa stajanjem i učenjem.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".