الحسيب
(الحَسِيب) اسمٌ من أسماء الله الحسنى، يدل على أن اللهَ يكفي...
Ubade ibn es-Samit, radijallahu 'anhu, pripovijeda: "Mi smo dali zavjet (zakletvu) Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve selleme, za poslušnost i pokornost u lahkoći i teškoći, bilo da nam je po volji ili ne, za prednost njegovu nad nama u svemu, i da se nećemo svađati i osporavati zapovjedništvo emirima (vladarima), osim ako bismo pri njima vidjeli otvoren kufr, za koji imamo dokaz od Allaha, i dali smo zavjet da ćemo govoriti samo istinu, gdje god bili, i da se nećemo bojati ničijeg ukora i kritike u vezi sa Allahom (Njegovim odredbama). "
"Mi smo dali zavjet": tj. ashabi, radijallahu 'anhum, dali su prisegu Allahovom Poslaniku, sallallahu 'alejhi ve selleme, za poslušnost i pokornost, a on je taj kojem je Allah dao vlast u periodu poslanstva, jer Uzvišeni kaže: "O vjernici, pokoravajte se Allahu, pokoravajte se Poslaniku i vašim predstavnicima." (En-Nisa, 59.) Nakon Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, postoje dvije grupe pretpostavljenih: učenjaci i vladari. Učenjaci su zaduženi da pojašnjavanje, dok su vladari zaduženi za sprovođenje. "Dali smo mu prisegu na pokornost u muci i lahkoći", tj. bez obzira da li narod bio bogat ili siromašan, svima njima obaveza je da se pokore i da slušaju. Također, trebaju biti pokorni bilo da im je po volji ili ne, tj. bez obzira da li to prezirali ili im bilo drago da to izvrše. "Za prednost njegovu nad nama u svemu", tj. kada bi vladari po pitanju imetka sebi davali prednost u odnosu na narod, opet bi pokornost i poslušnost bile obavezne. Zatim je kazao: "i da se nećemo svađati i osporavati zapovjedništvo emirima (vladarima)", tj. nećemo otkazivati pokornost i uzimati im vlast, jer bi to proizvelo veliko zlo i smutnju među muslimanima. Islamski ummet ne može poljuljati osim borba za vlast i otkazivanje poslušnosti i to je tako od vremena Osmana, radijallahu 'anhu, do današnjeg dana. Zatim kaže: "osim ako bismo pri njima vidjeli otvoren kufr, za koji imamo dokaz od Allaha." Postoji četiri uslova koja se moraju ostvariti kod vladara, da bi otkazivanje lojalnosti bilo legitimno: Prvi: znanje, jer obična pretpostavka nije dovoljna i ne čini borbu protiv vladara dozvoljenom. Drugi: da budemo sigurni da se radi o nevjerstvu, a ne o grijehu, jer koliki god grijeh vladar da uradi, ako nije nevjerstvo, nije dozvoljena borba i otkazivanje lojalnosti, pa makar pio alkohol, bludničio i nepravdu ljudima činio. Samo onog momenta kada učini jasno djelo nevjerovanje, to biva legitimno. Treći: Da bude jasan kufr, a ne nešto što se može na više načina protumačiti. Npr. ukoliko vidimo da je vladar nešto uradio za šta smatramo da je nevjerstvo, a postoji i mogućnost da nije nevjerstvo, u tom slučaju nije dozvoljeno otkazivanje pokornosti. Međutim, ukoliko bi kufr bio jasan, kao npr. da dozvoli blud i alkohol, onda je to dozvoljeno. Četvrti: da za to od Allaha imamo dokaz, tj. kategoričan argument da se radi o djelu nevjerstva. Ukoliko bi dokaz bio slab kada je u pitanju njegova potvrđenost ili način dokazivanja njime, u tom slučaju nije dozvoljeno otkazati pokornost i boriti se protiv vladara, jer to može proizvesti veliki nered i zlo. Čak da sve ovo bude ispunjeno, nije dozvoljena borba ako nemamo snagu da uklonimo tog vladara. Ukoliko narod nema snagu, otkazivanje lojalnosti nije dozvoljeno, jer ukoliko bi se ta pokornost otkazala, a narod nema snagu, onda vlast može da naudi ostalim dobrim ljudima i da samo učvrsti svoju vladavinu. Ovo su uslovi za dozvolu ili obaveznost borbe protiv vladara - ali pod uslovom da narod ima snagu, jer ukoliko je nema, onda takav postupak nije dozvoljen, jer samo vodi u još veće probleme i takva borba neće uroditi plodovima.