الظاهر
هو اسمُ فاعل من (الظهور)، وهو اسمٌ ذاتي من أسماء الربِّ تبارك...
To su izrazi koji mogu ukazivati i na ispravno i na neispravno značenje, u smislu da se ne poznaje tačno značenje dok se ne provjeri o čemu se radi.
Dvosmisleni izrazi jesu riječi ili pojmovi koji mogu značiti i tačno i netačno. Takvi izrazi nisu preneseni u Knjizi, niti u sunnetu, nego su ih koristili skolastici (apologetičari) koji su preko njih željeli stići do negiranja Allahovih svojstava u cilju da, kada je riječ o Allahu, negiraju svaku manjkavost. Metodologija ehli-sunneta u odnosu prema ovim izrazima je sljedeća: oni zastaju, jer se takvi izrazi u Kur'anu i sunnetu ne potvrđuju niti negiraju, pa ih ni oni ne potvrđuju niti negiraju. Kada je u pitanju njihovo značenje, oni se o tome raspituju, pa ako se radi o neispravnom značenju, odbace ga; ako se radi o ispravnom značenju, prihvataju značenje, ali izraz zamijene nekim drugim, odgovarajućim šerijatskim izrazom. Primjer takvih izraza jeste "el-džiha" (strana), pomoću kojeg oni koji negiraju Allahova svojstava poriču da se Allah uzvisio iznad Arša. Kada je u pitanju ovaj izraz, treba kazati da korištenje izraza "el-džiha" u vezi s Allahom je novotarija jer takav izraz nije prenesen u Kur'anu i sunnetu, niti ga je koristio bilo ko od učenjaka prvih generacija. Eto, tako ovaj izraz nije ispravno ni negirati ni potvrđivati kada je u pitanju Allah, nego se mora detaljno pojasniti, tim prije jer takav izraz može imati i ispravno i neispravno značenje. Ako se pod pojmom pravac (džiha) misli na nizinu ili na to da je on u svim pravcima, ili da nije ni u jednom pravcu, onda je sve to neispravno i treba se negirati; ako se pod ovim izrazom misli na uzvišenost i na to da Njega ništa ne obuhvata, onda je takvo tumačenje istina na koju ukazuju vjerski tekstovi, razum i zdrava priroda. Na ovaj način razjašnjava se pravo od krivog značenja. Kada je u pitanju sam izraz, njega ne potvrđujemo, a niti ga negiramo, nego uzimamo neki šerijatski izraz poput izraza "el-uluvv" ili "el-fevkijja", koji ukazuju na uzvišenost.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".