القادر
كلمة (القادر) في اللغة اسم فاعل من القدرة، أو من التقدير، واسم...
Skupina nevjernika koji obožavaju meleke i zvijezde. Kaže se da je to grupacija Sljedbenika Knjige.
Islamski učenjaci razilaze se u definiciji Sabejaca i definisanju njihove suštine na nekoliko mišljenja, od kojih su: 1. Oni su bili na vjeri Nuha, alejhi selam. 2. Oni su vrsta kršćana koja ima bolje vjerovanje od njih. 3. Oni su narod čija je vjera spoj židovske i vatropokloničke vjere. 4. Oni su između Jevreja i kršćana. 5. Oni obožavaju meleke, klanjaju prema kibli, čitaju Zebur i klanjaju pet molitvi. 6. Kaže se da su oni narod koji su svjedočili la ilahe illellah, ali nisu imali djela, ni knjige, ni vjerovjesnika. 7. Oni su dvije skupine posebno odvojene, od kojih ni jedna ne ulazi u drugu, iako imaju isti naziv: a) sabejci harranijjuni: a to je narod stariji od kršćana, bili su u vrijeme Ibrahima, alejhisselam, obožavali su sedam nebeskih tijela, za koje su smatrali da imaju uticaj na pojave, i smatrali su da je kosmos živ i da govori. b) Grupacija Sljebenika Knjige koji su ličili kršćanima, ali se s njima nisu slagali u mnogim pitanjima vjere. Kršćani ih nazivaju Juhanisijje. Ibn Tejmijje dodaje još jednu skupinu koja je bila prije objave Tevrata i Indžila, a bili su monoteisti. To su oni koje je Allah pohvalio kada je kazao: "One koji vjeruju, te one koji su bili židovi, kršćani i sabijci, a koji su vjerovali u Allaha i Posljednji dan i dobra djela činili - doista čeka nagrada od Gospodara njihova; za njih nema straha i oni neće tugovati." (El-bekare, 62.).
"Es-Sabieh" množina je riječi "sabi", a to je onaj ko je promijenio vjeru. Osnova riječi ukazuje na izlazak. Kaže se: sabe'e fulanun jasbe'u, što znači: napustio je vjeru. Ovaj se izraz kasnije počeo koristiti za određenu skupinu nevjernika.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".