الحفيظ
الحفظُ في اللغة هو مراعاةُ الشيء، والاعتناءُ به، و(الحفيظ) اسمٌ...
Prenosi se od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., kazao: "Kada neko od vas stane da klanja pa ne bude znao da li je na namaz dodao ili je od njega oduzeo, onda neka učini dvije sedžde dok sjedi. A kada mu dođe šejtan i kaže da je izgubio abdest, neka (u sebi) kaže: 'Lažeš!', osim ako osijeti smrad ili čuje zvuk."
"Kada neko od vas stane da klanja pa ne bude znao da li je na namaz dodao ili je od njega oduzeo", odnosno kada čovjek u toku namaza posumnja da li je obavio tačan broj rekata ili je dodao ili oduzeo rekat, tada treba učiniti dvije sedžde dok sjedi,odnosno obavezan je učini dvije sedžde nakon što završi sa zadnjim sjedenjem u namazu. Riječi: "...dok sjedi...", znače da nije obavezan ponovo ustajati i sa stajanja učiniti sedžde, već to radi iz sjedećeg položaja. Na prvi pogled, ovaj hadis govori da klanjač koji posumnja da li je dodao ili oduzeo rekat u namazu, nije obavezan učiniti ništa osim dvije sedžde nakon zadnjeg sjedenja. Međutim, u hadisu od Ebu Seida, radijallahu anhu, koji bilježi imam Muslim, navodi se da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Kada neko od vas u toku namaza ne zna da li je klanjao tri li četiri rekata, neka ostavi sumnju i postupi prema onome u šta je uvjeren." To znači da će uzeti kao mjerodavno da je klanjao tri rekata, jer je to ono što je sigurno, a u četiri rekata postoji sumnja, pa će ostaviti sumnju i postupiti prema onome šta je siguran, a to je manji broj rekata. "A kada mu dođe šejtan i kaže da je izgubio abdest", odnosno kada nekome u toku namaza dođe šejtan i ubaci sumnju da je ispustio vjetar i izgubio abdest, kao što je objašnjeno u hadisu od Abdullahu b. Zejda, radijallahu anhu, koji je zabilježen u dva "Sahiha", u kome Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: "Čovjeku u toku namaza dođe šejtan i punhe u njegovu zadnjicu, pa čovjek pomisli da je ispustio vjetar" - "...neka kaže: 'Lažeš!', osim ako osjeti smrad ili čuje zvuk." Značenje je ovo: neka to usebi izgovori, a ne naglas, jer je u namazu zabranjeno pričanje, na temelju hadisa: "Zaista namazu ne priliči nešto od govora ljudi..." Te na osnovu ovoga, kada nekome u toku namaza šejtan ubaci sumnju ubjeđujući ga da je ispustio vjetar, neka u sebi kaže: "Lažeš!", te neka nastavi sa namazom i ne treba ga prekidati osim sa ubjeđenjem da je pokvario abdest, kao da čuje zvuk ili osjeti smrad.