المعطي
كلمة (المعطي) في اللغة اسم فاعل من الإعطاء، الذي ينوّل غيره...
To je prelaženje granice u pohvali nekoga, popraćeno laganjem.
Pretjerana pohvala je vid preuveličavanja u pohvali neke osobe, tako da se koriste imena i opisi koji nemaju utemeljenje u šerijatu. Nekada pretjerana pohvala vodi ka neistini, a kao primjer možemo navesti pohvalu koju su kršćani upućivali Isau, pohvalivši ga onim što nije pri njemu, pa su kazali: “On je jedan od trojice, sin Allahov” i sl. Do pretjeranog hvaljenja dovodi veličanje ili pretjerana ljubav prema nekom. Pretjerano hvaljenje može se spriječiti na dva načina. Prvi način jeste da se svakom čovjeku daju prava i status koji mu je Gospodar dao, te da se niko ne stavlja na položaj koji mu ne pripada i da se nikom ne pripišu Božija svojstva, niti sudjelovanje u upravljanju svemirom i svime što postoji. Drugi način jeste da se svakome pokloni ispravna ljubav, a to se može ostvariti pomoću slijeđenja Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, njegovih ashaba i tabiina, koračanja njihovim putem, bez bilo kakvog dodavanja i bez oduzimanja. Riječi: “bez bilo kakvog dodavanja”, odnose se na uvođenje u vjeru ibadeta za koji ne postoji uporište u šerijatskim dokazima, kao naprimjer da obveznik utemeljenim smatra neki namaz koji ne postoji ili da obilježava praznik koji šerijatom nije ustanovljen. A riječi: “bez oduzimanja”, znače da se obveznik nemarno odnosi i namjerno izostavlja vjerske obaveze ili sunnete, a u mogućnosti je da ih izvrši, kao naprimjer izostavljanje skupnog namaza – namaza u džematu, nepokoravanje pretpostavljenima, izostavljanje namaskih sunneta i tako dalje.
El-itra znači pretjerivanje i prelaženje granice u pohvali nekoga. Kaže se: “atra fulanun fulanen, jutrihi, itraen”, što znači: “pretjerano je hvalio tog i tog”. Osnova je od riječi et-taraveh, što znači mehkoća i novost (obnavljanje). Pretjerivanje u pohvali nazvano je itraun jer onaj ko hvali stalno iznova spominje vrline hvaljenog.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".