الرءوف
كلمةُ (الرَّؤُوف) في اللغة صيغةُ مبالغة من (الرأفةِ)، وهي أرَقُّ...
Pojašnjavanje suštine svojstava koja se pripisuju Allahu ili pitanje o njihovoj suštini.
Tekjif podrazumijeva da čovjek ima zamisao kakvoće određenog atributa, bez obzira da li to bilo analogno na neko svojstvo stvorenja, što se naziva temsiil (poistovjećivanje Allaha) ili shodno određenoj percepciji putem koje se dolazi do njegovog razumijevanja. Ovakvo uvjerenje je neispravno i sa šerijatske i sa razumske strane. Što se tiče šerijatske, Allah Uzvišeni kaže: "Oni Ga ne mogu svojim znanjem obuhvatiti." I kaže: "Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i razum, za sve to će se, zaista, odgovarati." Poznato je da mi ne znamo kakvoću i suštinu Allahovih atributa, jer nas je Allah obavijestio o svojstvima, ali nas nije upoznao sa njihovom suštinom, tako da bi govor o suštini bio govor o onome što ne znamo i o onome što ne možemo pojmiti. Što se tiče razumske strane, kažemo da se suština nečijih svojstava može spoznati samo uz spoznaju suštine samog tog nečega, tj. njegovog bića, ili spoznaje nečega drugog što je njemu istovjetno, ili putem istinite obavijesti o suštini svojstava tog nečega. Svi ovi načini su isključeni kada je riječ o suštini Allahovih svojstava, pa je obavezno isključiti i svaku mogućnost govora o njihovoj kakvoći. Zatim, kakva god kakvoća i opis da se pojave u tvojim mislima, Allah je iznad toga. Ovdje treba napomenuti da se kod govora o ovome ne negira da svojstvo ima kakvoću, nego se negira govor o toj kakvoći i suštini.
"Et-tekjif" je izvedenica riječi "el-kejf": oblik, suština, izgled. "Tekjif": govor o kakvoći i suštini osobina, njihovom izgledu i oblicima, kao što su dužina, širina, težina i sl.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".