الأول
(الأوَّل) كلمةٌ تدل على الترتيب، وهو اسمٌ من أسماء الله الحسنى،...
Sekularizam je uspostava privatnog ili društvenog života na principima koji nisu zasnovani na vjeri.
Sekularizam je pokret kojem je cilj odvraćanje ljudi od ahireta i okretanje ka dunjaluku u svim sferama života: političkoj, ekonomskoj, društvenoj, ideološkoj. Sekularizam se pojavo u Evropi u 17. stoljeću, a najveći razlog njegove pojave u Evropi jeste nepravda koju je provodila Crkva i izokretanje vjerskih učenja, tako što je ona zabranila ono što je Bog dozvolio i dozvolila ono što je On zabranio. To se pojavilo i zbog ekonomske nepravde koju je čnila, tako što je zabranila stjecanje imetka, ljude prisilila na izdvajanje raznih poreza, kako se navodi u iskrivljenim knjigama. Sekularizam počiva na tri temelja: 1. Temelj da sva briga čovjeka treba biti usmjerena ka ovome svijetu, te odvajanje vjere od života, tako da vjeru svaki pojedinac prakticira sam za sebe. Imajući u vidu da je ahiret nešto što nije dio ove prirode, mora se odvojiti od njegovog utjecaja na materijalni život i osjetilne i vidljive zakone i propise. 2. Odvajanje znanja, ponašanja i ideja od vjerskih učenja, bez obzira o kojoj se vjeri radilo. 3. spostavljanje države koja će svoju upravu temeljiti na principima koji nisu vjerski. Neka od najznačajnijih uvjerenja sekularista: 1. odvajanje vjere od politike i života; 2. širenje razvrata, nereda, uništavanje temelja porodice i oslobađanje žene, što podrazumijeva njeno odvajanje od propisa vjere na razne pokvarene načine; 3. tvrdnja da islam nije vjera koja odgovara napretku i da ona poziva ka nazadovanju; 4. neki sekularisti negiraju postojanja Boga u osnovi.
"Ilmanijjeh": od riječi "el-ilm" (znanje, spoznaja). Neki kažu da se ovdje radi o izrazu "el-almanijja", od riječi "alma", a to je na sirijskom jeziku svijet ili dunjaluk.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".