المجيب
كلمة (المجيب) في اللغة اسم فاعل من الفعل (أجاب يُجيب) وهو مأخوذ من...
Novotarska grupacija koja slijedi Amra b. Ubejda i Vasila b. Ataa, koji su zastupali vjerovanje u pet principa: tevhid, adl, obećanje i prijetnje, međupoziciju, naređivanje dobra i odvraćanje od zla.
Mu'tezile su islamska sekta koja se pojavila početkom drugog hidžretskog stoljeća, krajem perioda emevijske vladavine, a svoj procvat doživjela je u abbasijskom periodu. U svom shvatanju islamskog vjerovanja oslanjaju se na puki razum. Do takvog shvatanja doveo je utjecaj nekih sa strane donesenih filozofskih učenja, što je imalo za posljedicu da mu'tezile skrenu sa principa vjerovanja sljedbenika sunneta i zajednice. Sebe nazivaju pobornicima pravde i monoteizma. Prema odabranom stavu, mu'tezilama su nazvani zato što je njihov vođa Vasil b. Ata napustio halku Hasana el-Basrija, i to nakon što je on, Vasil, iznio tvrdnju da je veliki grešnik u međupoziciji, tj. nije ni vjernik ni nevjernik, i da će, umre li prije nego što se pokaje, vječno boraviti u Vatri. Jedan od naziva mutezila jest i kaderije (indeterministi), a nazvani su ovim imenom jer se sa kaderijama slažu u negiranju Allahove odrebe, kao i u stavu da djelo u potpunosti pripisuju robu i njegovoj snazi. Nazivaju se i dualistima i medžusijama (zoroastristi) iz razloga što prave razliku i kažu da je dobro od Allaha, a da je zlo od roba. To je slično vjerovanju dualista i medžusija, koji tvrde da postoje dva boga, od kojih je jedan za dobro, a drugi za zlo. Nazvani su i veidijjama, zbog stava da se Allahova prijetnja i obećanje moraju ostvariti i da će Allah kazniti grešnika kao što je obećao, ako se grešnik ne pokaje prije smrti. Nazivaju se i muattilama, a to je naziv za džehmije, a zatim se on počeo koristiti za mutezile, jer su se oni složili sa džehmijama u negiranju Allahovih svojstava i neosnovanom tumačenju onoga što se ne slaže sa njihovim vjerovanjem. Oni zastupaju pet temelja. Prvi temelj jeste tevhid, i pod tim podrazumijevaju negiranje Allahovih svojstava, jer, kako kažu, potvrda tih svojstava neminovno vodi mnoštvu vječnih bitaka, što je širk po njihovim tvrdnjama, s obzirom da potvrda svojstava ukazuje da je svako svojstvo bog. Po njima, izlaz iz te situacije leži u negiranju svojstava i tvrdnja da su ta svojstva sama suština Bića, tako da treba kazati: "On zna Svojim Bićem, može Svojim Bićem" itd. Kažu da se tako ostvaruje tevhid. Drugi temelj je "adl" (pravda). Time misle na ono što je povezano sa Allahovim djelima koja opisuju ljepotom i odriču svaki vid ružnoće, što obuhvata i negiranje da je Allah odredio i stvorio ružna djela robova. Naime, ukoliko bi se to potvrdilo, onda se na taj način ružno djelo pripisuje Allahu, a On je čist od toga. Treći temelj jeste obećanje i prijetnja. Obećanje, po njima, znači da je Allah obevezan ispuniti ono što je obećao dati robu za pokornost, jer rob to zaslužuje ukoliko se bude pridržavao svih naređenja kojima je zadužen. Za prijetnju pak kažu: "Ako nekim Svojim robovima izrekne prijetnju, onda nije dopustivo da ih ne kazni i ne ispuni Svoju prijetnju, ako se oni ne pokaju, jer On obećanje ne krši i ne laže." Četvrti temelj je međupozicija. Što se tiče međupozicije (el-menziletu bejnel-menziletejn), onaj ko počini veliki grijeh izlazi iz okvira ispravnog vjerovanja, ali ne ulazi u nevjerstvo, nego ga nazivaju grešnikom na ovome svijetu, a na ahiretu bit će vječno u Vatri. Imajući u vidu da se njegov status dunjaluku razlikuje, onda je on u međupoziciji. Peti temelj je naređivanje dobra i odvraćanje od zla, a to smatraju kolektivnom obavezom (fard kifaje), tj. ako je izvrši dovoljan broj, grijeh spada sa ostalih muslimana. Međutim, u nekim pitanjima postoji razilaženje između njih i ehli -sunneta, i to u: 1. načinu promjene lošeg djela; 2. oni smatraju obaveznim borbu protiv nepravednog vladara; 3. smatraju dozvoljenim borbu protiv svakog ko im se suprotstavi, bilo da se radi o nevjernicima ili grešnim vjernicima.
"El-mu'teziletu" dolazi od riječi "el-i'tizal": udaljenost, napuštanje. Kaže se: azele-š-šej'e, ja'zuluhu, azlen: skrenuo je u stranu i napustio ga je.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".