الشهيد
كلمة (شهيد) في اللغة صفة على وزن فعيل، وهى بمعنى (فاعل) أي: شاهد،...
Ono što je nemoguće da postoji u vanjskom svijetu, nego se može samo zamisliti.
Izraz "el-mumteni" nije spomenut ni u Kur'anu, ni u sunnetu, nego je spomenut izraz "men'un" i neke njegove izvedenice. "El-mumteni" je nešto čije se postojanje ne može zamisliti u vanjskom svijetu, jer iz njega proizlazi nepostojanje. Kaže se da je to pojam koji ukazuje na nešto što je nužno nepostojeće, a ukoliko bi se pretpostavilo da postoji, iz toga bi nužno proizašlo nemoguće, kao npr. postojanje dvaju tvoraca ili sudruga Allahu. Takvo nešto nemoguće je da bude i po razumskim i po vjerskim standardima. Postoje dvije vrste nemogućeg: Prva vrsta jeste nemoguće samo po sebi, kao npr. da nešto bude postojeće i nepostojeće. Takvo nešto ne predstavlja ništa u vanjskom svijetu po jednoglasnom stavu razumnih ljudi jer je nemoguće da postoji kao takvo i nemoguće je da opstane, prema stavu onih koji prave razliku između pojmova postojanje i opstojanje. Primjer tome jeste postojanje nečega prije onoga što ga je dovelo u postojanje, kao npr. postojanje djeteta prije roditelja. Druga vrsta jeste nemoguće zbog drugih faktora, kao npr. ono što Allah zna da neće biti, o čemu je obavijestio da neće biti, što je zapisao da neće biti, to neće biti. Nekada se kaže da je to nemoguće da bude jer ako bi bilo, onda iz tog proizlazi da je Allahovo znanje u koliziji sa tim. Ono je samo po sebi moguće jer Allah sve može.
El-Mumteni'u: particip aktivni glagola imtene'a: nemoguće, nesprovodivo. Osnova riječi ukazuje na nepostizanje nečega i njegovo nedešavanje. Kaže se: mene'ahu, jemne'uhu, men'an: spriječio je. Suprotno od toga je: dao mu je.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".