الباسط
كلمة (الباسط) في اللغة اسم فاعل من البسط، وهو النشر والمدّ، وهو...
Dolazak čovjeka koji je ćorav i lažov pred kraj svijeta kao vid iskušenja ljudima i određenog oblika ispita, kojem će Allah dati mogućnost da se preko njega dešavaju razna čuda i pojave koje nisu uobičajene.
U uvjerenje ehli-sunneta ubraja se i vjerovanje u velike predznake Sudnjeg dana, od kojih je i pojava Dedžala pred kraj svijeta. Dedžal je osoba preko koje će Allah iskušati Svoje robove i kojoj će omogućiti da čini određena djela koja samo On može činiti, poput oživljavanja umrlog nakon što ga ubije, ispoljavanja ljepota dunjaluka i davanja plodova, sa sobom će imati džennet (bašču) i vatru koja će ga pratiti, zemaljske riznice, mogućnost da naredi nebu da spusti kišu i zemlji da dadne plodove. Sve će se to dešavati Allahovom voljom, a nakon toga će mu Allah oduzeti ove sposobnosti. Njega će ubiti Isa, alejhisselam, a Allah će učvrstiti vjernike. Ime Dedžal derivirano je od riječi "ed-dedžel": laž i potvora. Dedžal je najveći lažov i najviše će iznositi potvore na Allaha, svojim lažima odvraćat će ljude od Allahove vjere. Sa njim će se iz Asbehana pojaviti sedamdeset hiljada jevreja. Svi vjerovjesnici upozoravali su svoje narode na njegovu opasnost i opisivali su ga veoma jasno. Na njega je upozorio i naš Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, te ga svojim sljedbenicima opisao veoma upečatljivim opisom na osnovu kojeg će ga svako ko ima vid moći prepoznati. Nazvan je imenom Mesih Dedžal jer je njegovo oko ispupčeno ili zbog toga što će pregaziti Zemlju za kratko vrijeme. Njegovo postojanje negiraju džehmije, haridžije, neke mutezile, modernisti i neki savremeni pisci koji misle da su učeni. Oni se ne oslanjaju na dokaze, nego samo na svoja razumska zaključivanja i prohtjeve. Ovakva mišljenja ne uzimaju se u obzir.
رمضانُ شهرُ الانتصاراتِ الإسلاميةِ العظيمةِ، والفتوحاتِ الخالدةِ في قديمِ التاريخِ وحديثِهِ.
ومنْ أعظمِ تلكَ الفتوحاتِ: فتحُ مكةَ، وكان في العشرينَ من شهرِ رمضانَ في العامِ الثامنِ منَ الهجرةِ المُشَرّفةِ.
فِي هذهِ الغزوةِ دخلَ رسولُ اللهِ صلّى اللهُ عليهِ وسلمَ مكةَ في جيشٍ قِوامُه عشرةُ آلافِ مقاتلٍ، على إثْرِ نقضِ قريشٍ للعهدِ الذي أُبرمَ بينها وبينَهُ في صُلحِ الحُدَيْبِيَةِ، وبعدَ دخولِهِ مكةَ أخذَ صلىَ اللهُ عليهِ وسلمَ يطوفُ بالكعبةِ المُشرفةِ، ويَطعنُ الأصنامَ التي كانتْ حولَها بقَوسٍ في يدِهِ، وهوَ يُرددُ: «جَاءَ الْحَقُّ وَزَهَقَ الْبَاطِلُ إِنَّ الْبَاطِلَ كَانَ زَهُوقًا» (81)الإسراء، وأمرَ بتلكَ الأصنامِ فكُسِرَتْ، ولما رأى الرسولُ صناديدَ قريشٍ وقدْ طأطأوا رؤوسَهمْ ذُلاً وانكساراً سألهُم " ما تظنونَ أني فاعلٌ بكُم؟" قالوا: "خيراً، أخٌ كريمٌ وابنُ أخٍ كريمٍ"، فأعلنَ جوهرَ الرسالةِ المحمديةِ، رسالةِ الرأفةِ والرحمةِ، والعفوِ عندَ المَقدُرَةِ، بقولِه:" اليومَ أقولُ لكمْ ما قالَ أخِي يوسفُ من قبلُ: "لا تثريبَ عليكمْ اليومَ يغفرُ اللهُ لكمْ، وهو أرحمُ الراحمينْ، اذهبوا فأنتمُ الطُلَقَاءُ".